Soliris (eculizumab) - L04AA25

Soliris

ekulizumab

Ovo je sažetak europskoga javnog izvješća o procjeni lijeka (EPAR) Soliris. Objašnjava kako je Agencija ocijenila lijek da bi preporučila njegovo odobrenje te uvjete za njegovu primjenu. Svrha sažetka nije davati praktične savjete o primjeni lijeka Soliris.

Praktične informacije o primjeni lijeka Soliris bolesnici trebaju pročitati u uputi o lijeku, odnosno obratiti se svojem liječniku ili ljekarniku.

Što je Soliris i za što se koristi?

Soliris je lijek koji se koristi za liječenje odraslih osoba i djece oboljelih od:

•paroksizmalne noćne hemoglobinurije (PNH);

•atipičnog hemolitičko-uremijskog sindroma (aHUS).

To su rijetke, po život opasne genetske bolesti koje uzrokuju razgradnju crvenih krvnih stanica, što rezultira različitim zdravstvenim komplikacijama. PNH rezultira anemijom (mali broj crvenih krvnih stanica), trombozom (krvni ugrušci u krvnim žilama), pancitopenijom (mali broj krvnih stanica) i tamnim urinom, dok aHUS rezultira anemijom, trombocitopenijom (smanjenje broja trombocita, tjelešaca koja pomažu pri zgrušavanju krvi) i zatajenjem bubrega.

Lijek Soliris također se može primjenjivati za liječenje mijastenije gravis (još jedna rijetka bolest pri kojoj imunosni sustav napada i oštećuje stanice mišića te uzrokuje slabost mišića) u odraslih osoba na koje drugi lijekovi ne djeluju i koje imaju specifična protutijela pod nazivom protutijela na acetilkolinske receptore (AChR).

Lijek Soliris sadržava djelatnu tvar ekulizumab.

Budući da je broj bolesnika s ovim zdravstvenim stanjima nizak, te se bolesti smatraju „rijetkima” te se Soliris označava kao lijek za liječenje rijetkih bolesti za PNH od 17. listopada 2003., za aHUS od 24. srpnja 2009. i za mijasteniju gravis od 29. srpnja 2014.

Kako se Soliris koristi?

Lijek se izdaje samo na liječnički recept te se mora primjenjivati pod nadzorom liječnika s iskustvom u liječenju bolesnika s bubrežnim poremećajima i poremećajima živčanog sustava ili krvi.

Lijek Soliris primjenjuje se intravenskom infuzijom (drip), a preporučena doza ovisi o namjeni lijeka, te o tjelesnoj težini u bolesnika mlađih od 18 godina. Lijek Soliris daje se jednom tjedno prva četiri tjedna, nakon kojih se u sljedećem tjednu daje povećana doza koja se primjenjuje svaka dva tjedna.

Tijekom infuzije i najmanje jedan sat nakon nje bolesnici su pod nadzorom radi utvrđivanja mogućih reakcija. U slučaju bilo kakvih reakcija na infuziju, liječnik može usporiti ili prekinuti infuziju.

Dodatne doze lijeka Soliris potrebne su u bolesnika koji primaju zamjenu plazme (uklanjanje, liječenje i povratak vlastite krvne plazme) ili infuziju plazme.

Za liječenje aHUS-a i PNH-a lijek Soliris treba davati tijekom cijelog života, osim ako bolesnik razvije ozbiljne nuspojave. Za liječenje mijastenije gravis lijek Soliris treba prvotno davati 12 tjedana te nastaviti liječenje ako se stanje bolesnika poboljša.

Kako djeluje Soliris?

Djelatna tvar lijeka Soliris, ekulizumab, monoklonsko je protutijelo. Monoklonsko protutijelo vrsta je proteina koji prepoznaje određenu strukturu u tijelu (antigen) i vezuje se na njega. Ekulizumab je namijenjen za vezivanje na komplementski protein C5, koji je dio obrambenog sustava tijela naziva „komplementski sustav”.

U bolesnika oboljelih od PNH-a i aHUS-a komplementski proteini prekomjerno su aktivni te oštećuju krvne stanice bolesnika. U bolesnika s mijastenijom gravis, prekomjerno aktivni komplementski proteini oštećuju veze između živaca i mišića (neuromuskularne veze). Inhibirajući komplementski protein C5, ekulizumab sprječava komplementske proteine da oštećuju krvne stanice i neuromuskularne veze, te tako pridonosi ublažavanju simptoma tih bolesti.

Koje su koristi lijeka Soliris dokazane u ispitivanjima?

PNH

Za liječenje PNH-a, lijek Soliris uspoređen je s placebom (prividno liječenje) u jednom glavnom ispitivanju koje je obuhvatilo 87 odraslih osoba oboljelih od PNH-a koje su u prethodnoj godini primile barem četiri transfuzije krvi zbog anemije. Liječenje lijekom Soliris tijekom 26 tjedana dovelo je do stabilnih razina hemoglobina u 49 % bolesnika (21 od 43), bez potrebe za transfuzijama crvenih krvnih stanica. U usporedbi s time, nijedan od 44 bolesnika koji su primali placebo nije imao stabilne razine hemoglobina te su u prosjeku trebali deset transfuzija.

U ispitivanju provedenom na sedmero djece oboljele od PNH-a koja su u prethodne dvije godine primila barem jednu transfuziju, svi bolesnici primili su lijek Soliris. Šest od sedam bolesnika nije trebalo transfuziju crvenih krvnih stanica te je došlo do poboljšanja razina hemoglobina tijekom 12 tjedana liječenja lijekom Soliris.

U ispitivanju koje se temelji na podacima iz registra bolesnika oboljelih od PNH-a koji nikad nisu imali transfuziju krvi ispitane su razine enzima laktat dehidrogenaze (LDH) (razine LDH-a rastu s povećanjem razgradnje crvenih krvnih stanica). Ispitivanje je pokazalo da je liječenje lijekom Soliris tijekom šest mjeseci dovelo do klinički značajnog smanjenja razina LDH-a, ukazujući na smanjenje razgradnje crvenih krvnih stanica.

aHUS

Liječenje aHUS-a lijekom Soliris ispitivano je u trima glavnim ispitivanjima koja su obuhvatila 67 bolesnika. Prvo je ispitivanje obuhvatilo 17 bolesnika oboljelih od aHUS-a koji nisu odgovorili na liječenje zamjenom plazme ili infuzijom ili nisu mogli biti liječeni na taj način. Liječenje lijekom Soliris dovelo je do povećanja broja trombocita u 82 % bolesnika, te do normalnih razina trombocita u 87 % bolesnika (13 od 15 bolesnika) s početnim malim brojem trombocita. Osim toga, 76 % bolesnika postiglo je „hematološku normalizaciju” (razine trombocita i LDH-a u granicama normalnih vrijednosti).

Drugo ispitivanje, koje je obuhvatilo 20 bolesnika oboljelih od aHUS-a koji su već primili zamjenu plazme ili infuziju, mjerilo je broj bolesnika koji su postigli status „bez događaja trombotične mikroangiopatije” (nakon početka liječenja lijekom Soliris nisu imali smanjenje broja trombocita veće od 25 % te im nije bila potrebna zamjena plazme, infuzija ni dijaliza), te broj bolesnika koji je postigao hematološku normalizaciju prilikom terapije lijekom Soliris. Sveukupno, 80 % bolesnika postiglo je status „bez događaja trombotične mikroangiopatije”, a 90 % postiglo je hematološku normalizaciju.

Treće je ispitivanje obuhvatilo 30 bolesnika oboljelih od aHUS-a koji su primili najmanje jednu dozu lijeka Soliris. Liječenje je dovelo do povećanja broja trombocita na normalne razine u 83% bolesnika, dok je u bolesnika s početnim malim brojem trombocita dovelo do normalnih razina trombocita u 77 % bolesnika (10 od 13 bolesnika).

Mijastenija gravis

Za liječenje mijastenije gravis, lijek Soliris uspoređen je s placebom u jednom glavnom ispitivanju koje je obuhvatilo 126 odraslih osoba oboljelih od mijastenije gravis koje su prethodno primile standardno liječenje koje je bilo neuspješno. Liječenje lijekom Soliris poboljšalo je simptome bolesnika i njihovu sposobnost provođenja dnevnih aktivnosti na temelju standardnog sustava ocjenjivanja. Smanjenje rezultata za dva boda ukazuje na klinički značajno poboljšanje bolesnikova stanja. Nakon 26 tjedana, primjena lijeka Soliris dovela je do smanjenja od 4,7 bodova na ljestvici, dok je primjena placeba dovela do smanjenja od 2,8 bodova.

Koji su rizici povezani s lijekom Soliris?

Najčešća nuspojava lijeka Soliris (uočena kod više od 1 na 10 bolesnika) je glavobolja. Potpuni popis svih nuspojava zabilježenih pri primjeni lijeka Soliris potražite u uputi o lijeku.

Zbog povećanog rizika od razvoja teškog oblika meningokokne bolesti (meningokokne sepse), Soliris se ne smije davati osobama zaraženima bakterijom Neisseria meningitidis. Također se ne smije davati bolesnicima koji nisu cijepljeni protiv te bakterije osim ako su cijepljeni i uzimaju odgovarajuće antibiotike radi smanjenja rizika od infekcije tijekom razdoblja od dva tjedna nakon cijepljenja. Potpuni popis ograničenja potražite u uputi o lijeku.

Zašto je lijek Soliris odobren?

Odbor za lijekove za humanu uporabu (CHMP) pri Agenciji odlučio je da koristi lijeka Soliris nadmašuju s njim povezane rizike te je preporučio davanje odobrenja za stavljanje lijeka u promet.

Koje se mjere poduzimaju kako bi se osigurala sigurna i učinkovita primjena lijeka Soliris?

Tvrtka koja stavlja na tržište lijek Soliris osigurat će da distribucija lijeka uslijedi nakon provjere je li bolesnik primio odgovarajuće cjepivo. Također, tvrtka će propisivačima lijeka i bolesnicima osigurati

informacije o sigurnoj primjeni lijeka, a propisivačima lijeka i ljekarnicima poslat će podsjetnike da provjere je li za bolesnike koji primaju lijek Soliris potrebno ponovno cijepljenje. Bolesnici će također dobiti posebnu karticu koja sadrži pojašnjenja simptoma određenih tipova infekcija, te ih upućuje da odmah potraže medicinsku pomoć ako uoče znakove tih infekcija.

Preporuke i mjere opreza kojih se zdravstveni radnici i bolesnici trebaju pridržavati u cilju sigurne i učinkovite primjene lijeka Soliris nalaze se također u sažetku opisa svojstava lijeka i u uputi o lijeku.

Ostale informacije o lijeku Soliris

Europska komisija izdala je odobrenje za stavljanje lijeka Soliris u promet koje vrijedi na prostoru Europske unije od 20. lipnja 2007.

Cjelovito europsko javno izvješće o ocjeni dokumentacije o lijeku (EPAR) za lijek Soliris nalazi se na internetskim stranicama Agencije: ema.europa.eu/Find medicine/Human medicines/European Public Assessment Reports. Više informacija o liječenju lijekom Soliris pročitajte u uputi o lijeku (također dio EPAR-a) odnosno obratite se svojem liječniku ili ljekarniku.

Sažetak mišljenja Odbora za lijekove za rijetke bolesti o lijeku Soliris možete naći na internetskim stranicama Agencije:

•PNH: ema.europa.eu/Find medicine/Human medicines/Rare disease designations.

•aHUS: ema.europa.eu/Find medicine/Human medicines/Rare disease designations.

•mijastenija gravis: ema.europa.eu/Find medicine/Human medicines/Rare disease designations. Sažetak je posljednji put ažuriran: 07.2017.